Finansije i Osiguranje - Hrvatska

Tko će na kraju platiti izgradnju LNG-a?

Veliku buru u domaćoj javnosti izazvao je prijedlog Zakona o terminalu za ukapljeni prirodni plin, kolokvijalno nazvan “lex LNG”, koji je prošli tjedan stigao na stolove zastupnika Hrvatskog sabora.

Pred Saborom je tako organiziran prosvjedni performans ekoloških udruga i drugih protivnika tog projekta, u Saboru je žestoku konferenciju za medije održala načelnica općine Omišalj, gdje bi terminal trebao biti smješten, a oporbeni SDP zakonodavnu je proceduru zakočio podnošenjem stotina amandmana uglavnom usmjerenih na ispravljanje gramatičko-pravopisnih kvaliteta zakonskog prijedloga.

Općenito govoreći, prigovori oporbe i predstavnika nevladina sektora - s iznimkom Mosta - sveli su se tvrdnje da lex LNG neustavno derogira ovlasti lokalne samouprave, da je projekt opasan, ekološki štetan i da je riječ o geostrateškom interesu SAD-a zbog kojeg će Hrvatska kupovati “skupi američki plin”.

Sigurnost opskrbe

Kako to obično biva, šuma takvih banalnih argumenata onemogućila je odvijanje meritorne rasprave pa i fokusiranje javnosti na rizične aspekte koje ovaj zakon - kao i većina pravnih akata uopće - sadrži. A u slučaju lex LNG, vjerojatno najdiskutabilniji njegov dio u članku je 12. pod naslovom “Preventivne mjere za sigurnost opskrbe”.

Tim se člankom predviđa mogućnost prikupljanja “naknade za sigurnost opskrbe”. Naknadu bi odredila Hrvatska energetska regulatorna agencija na godišnjoj razini prema prijedlogu operatora transportnog sustava - državne tvrtke Plinacro - a na temelju “manjeg zakupa kapaciteta LNG terminala u odnosu na planirani zakup kapaciteta”.

Jednostavnije rečeno, tim člankom otvara se mogućnost da se novac potreban da bi projekt bio ekonomski izvediv - ako ne bude dovoljno komercijalnog interesa za korištenje terminala - prikupi posebnom naknadom koju bi plaćali svi potrošači prirodnog plina u Republici Hrvatskoj. A takva mogućnost baca jedno posve novo svjetlo na projekt.